Potpuna primjena sustava poreza na dodanu vrijednost od početka 2015. donijela je pojednostavljenje u računovodstvenom obuhvatu praćenja troškova proizvodnje – izgradnje građevina. Prilikom prodaje novoizgrađene nekretnine ne dijeli se vrijednost na dvije porezne osnovice (PDV i porez na promet nekretnina) što je omogućilo evidentiranje svih troškova izgradnje, zajedno sa zemljištem, na jednom knjigovodstvenom računu, tj. prema nositelju troška – građevini.

Novi su zahtjevi kod praćenja troškova rekonstruiranih građevina s pripadajućim zemljištem. Kao cjelina takva nekretnina može biti „prevedena“ u sustav PDV-a pa se stoga vrijednost nabave uspoređuje s troškovima rekonstrukcije.

Ako se dio građevine (ili cijela) koja je prvotno bila namijenjena za prodaju prenamijeni za vlastitu dugotrajnu imovinu, tada dolazi do postupka razdvajanja nekretnine na dio koji se odnosi na vrijednost zemljišta i na dio koji će se amortizirati – građevina.  Drugim riječima, kod izgradnje novih građevina za tržište, treba uzeti u obzir da je s poreznog motrišta, predmet oporezivanja i porezna osnovica, nekretnina u svojoj ukupnosti i vrijednosti, a ne posebno zemljište, a posebno građevina. 

Pozor! U praksi se pojavljuju slučajevi da investitori – naručitelji usluga građenja provode postupke iz MRS-a 11 – Ugovori o izgradnji, tj.  priznaju prihode i troškove prema stupnju dovršenosti. K tome oprihoduju i primljene predujmove koje su kupci predujmili za stanove, apartmane ili poslovne prostore. To je pogrešno. Navedeni se standard odnosi na izvođače – uslužne graditelje. Investitor, naručitelj usluga građenja provodi postupke akumuliranja troškova građenja sve do dovršetka građevine kada u tom stanju  (ili nekom stupnju dovršenosti) isporučuje – prodaje kupcima ako nabavlja nekretninu za tržište. U tom slučaju imamo prijenos troškova: 630 →700 i sučeljavanje s prihodima od prodaje (120/7504, 240). Iznimno, investitor može primijeniti MRS 11 kada je on sa svojim kupcima sklopio ugovor o izgradnji.